Dan sjećanja na žrtvu Vukovara
Autor: Ivana Radačić, 18. 11. 2012.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje.
Ono sudi i presudi. A, oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. (Siniša Glavašević, Priča o vremenu)
Prošla je 21 godina otkada je krvava sudbina Vukovara upisana u hrvatsku povijest. Ali, ne kao sudbina gubitnika, već kao sudbina pobjednika.
Kobnoga dana, 18. studenog 1991. , pao je Vukovar u ruke neprijatelja. Branitelji Vukovara i veliki dio Vukovaraca bili su prisiljeni, nakon tromjesečne borbe, napustiti svoj grad. Grad? Grada nije bilo. Ostali su samo ljudi, samo nada i njihova sjećanja koja su bila bilo hladnih kamenih ruševina. A, sada su morali, koračajući prema neizvjesnoj budućnosti, gledati kako njihov grad gubi i posljednje otkucaje… Gubi dušu.
Ova krvava priča o hrabrosti, srčanosti, nadi, ali i mržnji, bezdušnosti, ludosti… započela je organiziranim vojnim napadima dobro naoružane JNA (Jugoslavenske narodne armije)na Vukovar 25. kolovoza 1991. Sukoba je bilo i prije, ali ne ovakvih razmjera. Vukovar je branilo 1800 hrvatskih branitelja, iz svih dijelova Lijepe naše, a ukupnu vojnu silu Operativne grupe Vukovar- Vinkovci- Županja činilo je oko 5000 vojnika. Agresor je na raspolaganju imao oko 30 000 vojnika i pripadnika paravojnih snaga s puno više vojne opreme (tenkova, topova, zrakoplova…), a u trenutku zauzimanja grada oko 80 000 vojnika.
No, kao da su zaboravili da ne će lako pobijediti ljude koji su branili svoje obitelji, svoje domove, svoja sjećanja. Branili ih do posljednjeg daha, bez razmišljanja, bez rezerve… Bez žaljenja!!
Hvala im na tome. Da nije bilo tih Velikih Ljudi, naša bi povijest danas bila puno drugačija. Oni su nam osigurali sadašnjost koju živimo, budućnost koju iščekujemo, kojoj se veselimo.
U stotinjak dana čistog užasa razoreno je oko 15 000 stambenih objekata, a oko 22 000 Vukovaraca protjerano je iz grada.
U kalvariji Vukovara poginulo je više od 4000 civila i branitelja, a ranjeno je oko 2500 osoba, dok je više od 1400 ljudi odvedeno u srpsko zatočeništvo. Tijela ranjenika i bolničkog osoblja vukovarske bolnice pronađena su u masovnoj grobnici na Ovčari. Njih 200 nemoćnih, osuđenih bez milosti, pokopanih bez traga, pronađenih… samo milošću Božjom.
Otkriće njihove sudbine samo je malo ublažilo očaj njihovih najmilijih. A, za kolikima se još traga? Vjere u njihov sretan povratak više gotovo pa nema. Samo je ostala nada da će bar biti pronađeni, da će se nad njihovim mrtvim tijelima njihovi najmiliji moći bar pomoliti. Krivci za ove užase dobili su male kazne ili nisu ni pronađeni. No, kakva kazna može vratiti sve te osmijehe i izgubljene sudbine? Pravda može samo ublažiti rane.
Mi smo ti koji moramo sve te junake čuvati od zaborava. Njihova žrtva ne će biti uzaludna ako im dopustimo da se nastane u našim mislima, barem jednom godišnje, na današnji dan.
Jer, Vukovar- to smo MI!
 |
Bitka za Vukovar |
